O sebi mi ne moraš pričati...

Kad utihne svijet  i svoje malene svemire spremimo na sigurno, kad su tijela topla i hvataju tišinu, kad se guraš u svoje sklonište, kad sve prestane. Tad mi najviše govoriš o sebi. Upoznajem te kad se srce smiri, hvata svoj ritam. Tad učim o tebi i sve moje ovdje počinje s tobom. Kad ti, nakon svakog kaosa dah postane mek, a ruke slobodne, tad mi otvaraš sebe. Pa se zavučem pored tebe u muk da upijem tu toplinu, pa se namještam da mi tijelo poprimi tvoj oblik. Sve moje ovdje  traje s tobom. 

Slušam te kako dišeš, prepoznajem taj nemir po kratkim uzdasima dok tek loviš jeku svojih snova. Znam što te plaši, vidim to u zjenici tvojeg oka čak i kad ju čuvaš sklopljenim kapcima od svakog tračka svjetla što može doprijeti iz bilo kojeg kutka.

Učim koliko snažno grabiš život dok te gledam kako spavaš. Prepoznajem sve ovo naše, postaje opipljivo to što čuvamo za nas kad se svemir ugasi od žamora. I kad spavaš, slutim tvoje tek na pola odsanjane snove. Šulja se sitnim koracima u naš mrak sve ono što smo bili prije, stvaramo zid svim prošlim tugama koje su nas lomile i već preboljene ruke koje bi nas bodrile sad ne mogu doseći ove visine. 

Svi kojima smo trčali prije nego smo se pronašli ne znaju ove puteve i nikad im ne bi bili jasni. O sebi učim kad spavaš.  Tražila sam nas u svakom prošlom susretu, na kraju svih ulica po kojima se plesalo na kiši misleći da se baš sad voli onako kako piše u knjigama. Dodirom me samo ti štitiš od grčeva kojima se izmičem. Prepoznala sam u njemu lakoću koju samo ti nudiš, sigurnost zbog koje sam pred svijetom hrabrija. 

Dok sanjaš, ja učim o tebi.

I znam da još ništa nisam otkrila, iako je sve naše već odavno potpuno isprepleteno.