Najbolji dio priče još se nije ni dogodio

 I sve će nam doći, samo bi se trebalo pobrinuti da u čekanju ne zaboravimo da nam ono između lijevog  i desnog plućnog krila što kuca bude u miru. 

Da ne vodimo protiv sebe bitke i ne guramo se u tuđe kalupe.

 Da ne ostavljamo dijelove sebe na mjestima u kojima se grčevito želimo pronaći jer već tad ona uopće nisu naša.  

Da ne tapkamo na marginama iz straha. Da manje bježimo i da se ne vraćamo.

 Na zarez koji nam nude, da stavimo točku. I pronađemo sve svoje krajnosti da bismo učili o sebi. 

Da se izgubimo da bismo se ponovno pronašli. I rastemo. I puštamo druge da rastu s nama. 

Da se ne bojimo i ne budemo ovisni o svemu što prisvajamo, da ne punimo pod svaku cijenu tuđe praznine.

 Da zavaravanjem ne unajmljujemo sreću, da ju darujemo, bezuvjetno.

 I naučimo da najbolje dolazi kad si najbolje od sebe već dao. Nek te tad udari sve dobro nenadano kad ti dođe u svaki atom tebe.

 I podsjeti te da je čitav taj jedan svemir kojeg vidiš kad pogledaš gore, u tvojem biću skriven. I da se ono najkrasnije tek treba dogoditi.