Na mojoj strani(ci)

Kad utihne svijet  i svoje malene svemire spremimo na sigurno, kad su tijela topla i hvataju tišinu, kad se guraš u svoje sklonište, kad sve prestane. Tad mi najviše govoriš o sebi. Upoznajem te kad se srce smiri, hvata svoj ritam. Tad učim o tebi i sve moje ovdje počinje s tobom. Kad ti, nakon svakog kaosa dah postane mek, a ruke slobodne, tad mi otvaraš sebe. Pa se zavučem pored tebe u muk da upijem tu toplinu, pa se namještam da mi tijelo poprimi tvoj oblik. Sve moje ovdje  traje s tobom.  Slušam te kako dišeš, prepoznajem taj nemir po kratkim uzdasima dok tek loviš jeku svojih snova. Znam što te plaši, vidim to u zjenici tvojeg oka čak i kad ju čuvaš sklopljenim kapcima od svakog tračka svjetla što može doprijeti iz bilo kojeg kutka. Učim koliko snažno grabiš život dok te gledam kako spavaš. Prepoznajem sve ovo naše, postaje opipljivo to što čuvamo za nas kad se svemir ugasi od žamora. I kad spavaš, slutim tvoje tek na pola odsanjane snove. Šulja se sitnim koracima ...

  I sve će nam doći, samo bi se trebalo pobrinuti da u čekanju ne zaboravimo da nam ono između lijevog  i desnog plućnog krila što kuca bude u miru.  Da ne vodimo protiv sebe bitke i ne guramo se u tuđe kalupe.  Da ne ostavljamo dijelove sebe na mjestima u kojima se grčevito želimo pronaći jer već tad ona uopće nisu naša.   Da ne tapkamo na marginama iz straha. Da manje bježimo i da se ne vraćamo.  Na zarez koji nam nude, da stavimo točku. I pronađemo sve svoje krajnosti da bismo učili o sebi.  Da se izgubimo da bismo se ponovno pronašli. I rastemo. I puštamo druge da rastu s nama.  Da se ne bojimo i ne budemo ovisni o svemu što prisvajamo, da ne punimo pod svaku cijenu tuđe praznine.  Da zavaravanjem ne unajmljujemo sreću, da ju darujemo, bezuvjetno.  I naučimo da najbolje dolazi kad si najbolje od sebe već dao. Nek te tad udari sve dobro nenadano kad ti dođe u svaki atom tebe.  I podsjeti te da je čitav taj jedan svemir kojeg...